Teslio

Ne znam ni sam kako bih ovo počeo pisati i šta će sve ispasti od ovoga, pišem bez cilja, bez ideje, samo onako, kako mi riječi nailaze…
Pišem opet s nekom sjetom u srcu, opet s nekom tugom u mislima…
Šta da radim, ja sam Sanjar, ja sam nostalgičar, ja sam patetičan i možda promašen slučaj, svejedno mi je više kojim će me epitetom nagraditi neko ko eto zna bolje od mene…
Neka zna, neka me psuje, neka mi kaže da sam ovakav – onakav…ja drugačiji ne mogu biti…

Prošao sam u životu čini mi se sve što se moglo proći jedino eto nemam djecu i nisam se nikada „ ubo ” iglom u venu, mada sam nažalost i to često gledao rođenim očima, a sve ostalo…ja ne znam šta bi to život mogao ponuditi jednom običnom smrtniku a da ja to nisam već vidio i iskusio.
Vidio sam kako mi ruše snove, jedan za drugim kao da ih nikada nisam sanjao, kako mi spaljuju uspomene i kako ih vjetar raznosi po vječnim predjelima koje ipak ništa nije uspjelo srušiti…vječni su jer su moji, jer žive u meni, u mom srcu i bar su tu sigurni, čuvam ih u toj tvrđavi koja je neosvojiva za sve podmukle osvajače ovog svijeta…
A ne, bratijo moja, nemojte se zaletjati na ove zidine, njih ne možete srušiti…
Vidio sam i osjetio i neopisivu sreću koju sam osjećao nekada, prije tog crnog vihora koji je naišao i odnio sa sobom onog dječaka koji je nekada slobodnim ulicama šetao…
I o tome danas želim da pišem.

Eto, sinoć ležimo moja draga i ja onako ispruženi na kaučevima, pošto smo nakon ne znam koliko vremena iznajmili neki naš film da pogledamo…pomislili smo da nebi bilo loše da se malo nasmijemo, da se opustimo, da pobjegnemo malo od Hollywooda, da se podsjetimo naših glumaca i „ fora ” iz naših filmova…
I izbor nam je pao na naš legendarni film, koji eto oboje nismo pogledali još iz vremena srednje škole – „ Otac na službenom putu ”, i odatle i naziv za ovu priču, jedan od citata iz njega, da ne bih upotri...io onaj mnogo poznatiji..„ Malik, Malik na govno si nalik …”

Iskreno rečeno, ja sam bio totalno zaboravio radnju filma, samo sam se nekih scena sjećao kao kroz maglu tako da mi je sinoć bilo kao da ga prvi put gledam…I gledao sam ga kroz smijeh ali i kroz suze…
Podsjetio me je na sve ono što sam nekada bio, šta sam doživljavao, kako sam i ja nedeljom sjedio uz radio i slušao prenose fudbalskih utakmica, i navijao za Hajduk…podsjetilo me na čuvenu utakmicu koju je Juga igrala s Bugarima pa Radanović dao go u poslednjoj sekundi, a čitav Poljud iz duše skandirao „ Jugoslavija, Jugoslavija..” kako sam s drugarima iz mog šora „ šutao lopte ” kad god je bilo prilike, kako sam se krišom iskradao iz kuće da se sastanem sa nekom djevojčicom, još tada kada me je bilo sramota priznati roditeljima ili čak drugarima da sam se uopšte zaljubio…
Podsjetio me na pisma koja sam pisao iz Armije i kako sam tada drugaru navodio stihove iz pjesme „ Drugog Načina ” – „ Pišem ti pismo stari, prijatelju moj…”
Na jeseni uz gitaru u rukama kada sam sjedio pod zlatnim nebom i pjevao iz srca i duše pjesme od Kazališta, Dugmeta, Filma, Azre, EKV, Pušenja…
Podsjetilo me na dan kada sam prvi put kupio majci cvijeće za rođendan i recitovao joj pjesmu od Branka Ćopića…
Na dane kada sam prvi put kupio „ Leviske ”, onaj petsto – kec i kada sam se šepurio pred curicama u njima…
Na banjalučke ćevape i burek s jogurtom…
Na dane studiranja u Beogradu kada sam kao student mislio da je najpametnija glava svijeta upravo na mojim ramenima…
Na nekog narandžastog Fiću koji je tada kružio našim ulicama …
Na jedno izgubljeno kuče koje je samo lutalo gradom a ja uvijek nosio parče hljeba u džepu u nadi da ću ga ugledati i nahraniti bar na kratko vrijeme…
Na našeg lokalnog pjesnika koji je zamišljen išao ulicom po najvećem pljusku i izmišljao ko zna kakve predivne stihove koje sam poslije ponavljao ljudima koji nikada nisu čuli za Milu Principa…
Na jednu Katicu zbog čije kose sam proputovao stotine i stotine kilometara samo da je vidim kako igra s folklorom u kolu, mada ona nije ni znala da ja postojim…
Na jednog leptira kojeg sam nakratko držao u rukama pa mi poslije nestao po nepreglednim poljanama naših slobodnih djetinjstava…

Šta da kažem…meni je žao svega toga što se desilo. Što nikada više neću biti tako slobodan, čist i nevin…
Što nikada više neću viditi Miška mada smo se potukli nekoliko puta i nikada više nismo pričali poslije toga…
Što ne mogu reči više komšiji „ Dobro Jutro, komšija, `ajd skokni na kavu…”
Što moja djeca, ako ih ikada budem imao neće znati kako je to igrati se klikera i „ djize- blize ” i što nikada neće upasti kod komšije na imanje pa mu krasti trešnje sa drveća…
Što nikada neće nekome „ šaptati ” u školi ili prepisivati sa „ puškica ”…
Što će im biti važnija neka igra na kompjuteru umjesto jedne lopte za koju smo zajednički skupljali pare da bi se uveče mogli sastati i igrati „ na male…”

Ne nipodoštavam ja nikoga niti zaboravljam. Znam šta se desilo i ko je svoje snove zamjenio humkom na nekom nepoznatom polju…ako iko zna o tome, ja znam…

Ali mi je eto žao…

I umjesto da se sinoć onako siti ismijemo i proveselimo, kada se završio film, dvoje umornih ljudi iz jedne bivše zemlje se samo nijemo pogledalo i otislo na počinak…da sanja o onim neprohodanim predjelima…

Srbo Peuljanac (2006)