Teslio

STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA

ZOVE NA OSVETU TRAŽEĆI SINOVE SRĐANA, MRĐANA I MLAĐENA ŠTO POGINUŠE U FAŠISTIČKOJ OFANZIVI

Svatri ste mi na sisi ćapćala - joj, blagodatno

sunce knešpoljsko!

svetrojici povijala nožice sam rumene

u bijele povoje lanene,

svetrojici sam prala jutrenje tople pelene...

Joooj,

Srđane,

Mrđane,

Mlađene,

joj, tri goda u mom vijeku,

tri prvine u mom mlijeku,

tri saća teška,

silovita,

što ih utroba moja izvrca,

joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske,

što procva ispod moga srca!

Joooj,

tri goda srpska u mom vijeku,

tri Obilića u mom mlijeku,

joj, Srđane-Đurđevdane,

joj, Mrđane-Mitrovdane,

joj, Mlađene-Ilindane:

Kozara izvila tri bora pod oblak,

Stojanka podigla tri sina pod barjak!

Joooj,

gdje ste,

Srđane,

Mrđane,

Mlađene,

Joooj,

gdje ste,

tri ilinske puške prve,

tri suze moje zadnje:

Hoće majka mrtve da vas izljubi

pa sedam ravnih redi

što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi,

nit ije,

nit pije,

već petama krvavim

Kozarom, Prosarom

po lješevima čepa crvavim

ne bi li kojeg od vas poznala

žalosna majka Stojanka,

što vas je zimus pratila u akciju,

posvunoć cjelcem batrgala

i prugu trgala!

Joj, tri vuka moja i tri ljute mećave,

hoće majka da vas izljubi ledene:

Zasuči rukav, Srđane,

lako bi tebe majka poznala:

na lijevoj miški mladež - mrka kupina!

Zavrni, sine Mrđane,

zavrni mi desnu nogavicu:

tu ti je prvi kuršum probio

pod listom cjevanicu!

A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene,

tebe bi majka ponajlakše poznala:

četiri očnjaka ostale zube prerasla,

ko u kurjaka!...

Joj, tri moje biljege od soja,

joj, tri ljute guje s prisoja

što vas majka junačkom snagom nasisa,

što vas buna kuršumskom šarom ispisa,

Joooj,

gdje ste?

Dal vas plaču

vode mlječaničke,

ili gračaničke,

ili moštaničke,

ili vas rastaču

bljuvci žutih crvi

po skotskim crnim rovovima,

na skotskim stozubim žicama

kraj dubičke ceste?

Ustajte, ustajte,

niz Knešpolje pogledajte:

Je li ovo jučeranje Knešpolje?

Je li ovo, djeco, pred jesen?

Gdje su bijele kosačke družine povijene?

Pod kojom kruškom uzrelom

Čeka

kosce jarne, uganule

i žetelice preplanule

velika rumena pita

od prvog slobodnog žita

i velika zdjela kisela mlijeka?

A od Kozare, rano moja, pa do Save,

ljetina natisla iz slobode,

ko iz vode,

kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,

glavinjaju pšenice bremene,

šljive savke uplavile

od slačina,

pa se lijepo, od težina,

razglavile

ko steone krave:

Svud hljebno je i medno je i grozdno je

preko glave,

krckaju zemlje ko krcate košnice,

čekaju, rano moja, da se oznoje

orne muške mišice...

Al zalud, zalud čekaju!

Djeco moja

vi ćete Stojanki majci oprostiti

što će vas majka mrtve ražalostiti:

Oca su vam u zbjegu upeljali,

i na cesti dok su nam ga strijeljali,

zubima je stisno lulu družicu,

a strica vam Radoja

odveli su u žicu,

otjerali vamiliju i kum-Ilije,

i sve redom vamilije!...

Pusto leži Knešpolje,

obnemoglo, suro, jalovo.

I ko sipnja ga pritišće

sunčano olovo.

Sve je gluvo, bezuvo.

Ni ptice, ni pčele.

Samo u praznu sobu

ubasa samotno tele

pa glavom o zatvorena vrata tuče

i beuče,

ko u grobu...

Nije ovo, djeco, Knešpolje,

ovo je polje nevolje!

Ko li će ove godine kositi?

Ko li će djevojke prositi?

Ko li će rakije peći?

Ko li će slanine sjeći?

Aj, zar će se ovi nerasti nesiti,

zar će se našom pogačom rumenom

crvena kad nikne iz naših kostiju-

zar će se našom pogačom crvenom

nesiti nerasti slastiti?!

I zar će skotske laloke pogane

našim mrsom alapljivo mastiti?!

I zar će našom rakijom prvenom

salovita svoja ždrijela palucati?!

I zar će njihove šape čupave

što su se u našoj krvi kupale

nevjestama što su za vas pupale

proljetna njedra satrti?!

I, djeco moja, poslije naše samrti,

zar će im se sito-pjano štucati?!

Aj, ko će ove vukodlake zatrti?

Kozaro,

Kozaro,

Kozaro,

kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti,

ko će okajati

moga Srđana,

moga Mrđana,

moga Mlađena? ...