Teslio

Dođoh ja tako iz Kanade te jedne zime, sav važan i ponosan, prvi put nakon toliko godina da se prošetam Krajinom i onim što je od nje ostalo, mnogo godina je prošlo otkada sam zadnji put hodio tom zemljom pa rekoh daj da mi iz te posjete ostanu lijepe i ponosne uspomene...

Šepurio sam se tim malim selom gdje su moji roditelji bili izbjegli poslije pada Krajine, ka` mali pijevčić sto bi naši rekli, bio sam mlađi i gluplji, mislio sam da ću s time steći neko poštovanje i naklonost domaćina toga sela.

Šetao sam se u kaubojskim čizmama, sa šeširom na glavi, čini mi se kojim god sam makadamom prolazio da je za mnom ostajao zvuk mamuza, he, ma bas se domaći parip prošetao kroz selo, i sve iskićeno nekim francuskim parfemima pred kojim su naši ljudi odvraćali glavu, a ja mislio da mirišu najljepše na svijetu...

 Elem, tu jednu noć kaže meni stari da odemo kod komšije Miće da se on upozna sa mnom, da malo sjedimo i ljudekamo, da se popije koja ljuta i da se čuju priče iz inostranstva...

Uđosmo mi kod domaćina, sve lijepo i normalno, ponudi nas čika Mića i slatkim, i mezom a naravno rakije je bilo u izobilju, i krenu priča onako kako to već kreće takvim prilikama...

Hvalio ja Canadu, kako se dobro živi tamo, kako je sistem dobar, kako smo za sve živo pokriveni i osigurani, i usput je stizala rakijica za rakijicom...Zanosio se ja pričom, sve jače i dublje, sve brže se potezalo, i ja nakon jedne pete čašice osjetim da bi bilo vrijeme da se ispraznim...
A u glavi mi zviždilo samo tako, `ajme naše rakije ala udara, i pitam ja čika Miću gdje je WC...

On onako, nehajno, odmahnu rukom iznad ramena, veli " Tu je ..."

Sad, kako je on mahnuo rukom, iza njega je bilo dvoje vrata...

Ja već i pomalo ponesen i pićem i pričom, nemam hrabrosti da pitam i drugi put, čuj čovjek Kanađanin, čista bijela košulja na njemu, ispeglan i pun znanja , o svakojakim čudima je pričao koja su mu se dešavala širom svijeta pa da dvaput pita takvo pitanje...
A vrata dvoje...jedna desno idu, druga lijevo...Ma, pomislih, uvijek je desno pravo bilo...

Čika Mićo je baš tada tek pravio kuću, i kako to već bude, sazidao je terasu ali ograde još nije bilo...

I ja onako sav ponosan i prav hodam, prava leđa i čvrst korak da ne bi primjetili da sam se i ja malo napio, odem ka desnim vratima...

Izađem na terasu, mada nisam odmah shvatio da sam na terasi...i zakoračim u prazno...

Nije bilo visoko, srećom, ali sam se strmoglavio pravo u brdo đubrišta koje je bilo ispod terase, jer je Mićun baš tog dana čistio štale i nabacao đubre na jedno mjesto, da bi ga sutradan mogao otjerati...

Kako sam se samo dobro nabio u taj " plast " đubreta, da ne kažem čega...
Izađe komšo na terasu, izađe i moj stari za njim...e pa, nisam čuo glasniji smijeh u mom životu...pokidali se ljudi...orilio se po svim obližnjim planinama...
Saprao me je Mićo crijevom iz garaže, niko živ mi nije smio prići koliko sam smrdio, smrzao sam se živ dok je bar glavninu saprao sa mene, a onda sam trkom odletio kući da se okupam...

Danima poslije toga nisam smio proći ispred Mićine kapije, ko zna kakav bih nadimak pokupio, obilazio sam u širokom krugu, mada su seljani kada bi me vidjeli da nešto kupujem u obližnjoj prodavnici počinjali pričati o nekakvim čudnim mirisima sto im ne daju po noći spavati...i onako, uzgredno pogledaju u mom pravcu i počnu se smijuljiti, sve dok neko ne bi mogao izdržati više pa bi se na glas nasmijao a svi ostali ga slijedili i pitali " da li ovdje bolje miriše nego tamo, u tom inostranstvu..."

Ljudi moji, ni većeg blama, ni ljepšeg smijeha...:-)

Ima li kod vas ovakvih blamova?