Teslio

Kozaro, seko zelena,

druga majko moga Mlađena,

s daleka li se vidiš

i dalje li se čuješ!

Vjerovat ne može majka Stojanka

da si ti opustjela

i da si nas napustila!...

Sa ceste preorane,

sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše,

kad oči uznesem uz tvoje kosate strane,

u mom srcu - ko u tvom gnijezdu –

jedno ptiče prokljuvava,

jedna vjera procvjetava:

Ti si moje sinove,

ti si, sele, svoje džinove

u pletenice zelene savila,

pa ćutiš nad Knešpoljem

i obrve teške sastavljaš

i u srcu,

ko u kotlu plamenom,

miješaš svetu osvetu!

Osvetu, seko, osvetu!

Okaj mi sina Srđana,

okaj mi sina Mrđana,

okaj mi sina Mlađena:

Kiše je željno sveto Ilinje,

a Knešpolje osvete presvete!

Sveti nas, seko Kozaro,

okaj nas smrtno, krvavo,

čuješ li jednu uku veliku

od one strane otkud sunce izlazi? ...

Nju mi je Mlađen često pominjo:

„Ako poginem, majko Stojanko,

mene će okajat pomajka Kozara,

mene će okajat pramajka Rusija,

neće, majko, dugo potrajat,

čuće se jedna uka velika!"

I ne vidim od rose očinje,

već samo čujem: uka počinje!

Uka, seko, uka velika

s daleke strane otkud sunce izlazi,

ko da planinom gude jugovi!

To ide vojska, sve čovjek do čovjeka,

oblak vojske, vojska srdita:

Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,

što su ti mrčevnom kosom igrali

vječine vječina, -

u jedan tresak i rsak složila,

on ne bi bio toj uki velikoj ni jeka jekina:

tolika, sele, vojska udara,

toliko srditih nasrće Srđana!

Tresak, seko, rsak do neba

s daleke strane otkud sunce izlazi:

Koliko ljutih te izrani kuršuma,

koliko ljutih me nahrani jadova,

toliko, sele, iz tog ršuma,

toliko mrgodnih namiče Mrđana!

Tresak i rsak zemlju premeću

pa sijevci, sejo, nebom prelijeću

od one strane otkud sunce izlazi:

Kada bi svaku suzu štočiju,

što majčinu,

što dječiju,

(i kraviju,

i ovčiju!)

po zbjegovima što poteče s očiju,

što poteče i u tebe uteče, -

sve suze kad bi na list zelen skapila

pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:

toliko, sejo, sijeva sijevaka,

toliko krilatih nalijeće Mlađena!...

O, nije, sejo, ovo rosa očinja,

dva Ilinja što oči moje opčinja,

već pred tom vojskom eno čovjeka,

za čelo svu je vojsku nadrasto

a osrednjeg je uzrasta –

oči su mu - evanđelja stovjeka,

a Rusija - kosa mu grgurasta,

i sav trepti ko od pređe vilinje:

Ide tako, usred silna gromora,

- takav nam se prisniva na Ilinje –

i smiješi se, sve mu igra brk,

što bi se njime Mlađen šalio

da bi ga jednom vidjet volio

već. da je njegovo odavde do mora!

Čuješ li, sele Kozaro,

čuješ li uku veliku? ...

Razvijaj kose zelene,

seka te zaklinje Stojanka,

rasplići mrke pletenice,

puštaj nam džinove vilene,

nek skotskom krvi

oboje tri naše vode ledene,

nek mrljinama skotskim,

za zrnate pšenice,

zemlju našu pognoje!

Čuješ li, sele vesela,

čuješ tu uku veliku? ...

Gudi zemlja, zemlja vascijela:

Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,

širi jele,

zelena sele,

prosipaj čelične pčele

niz zemlju našu

na krvavu pašu!

Znaj:

Kad bi se utroba moja oplodila,

još bih tri Mlađena,

i tri bih Mrđana,

i tri bih Srđana

porodila,

i ljutom dojkom odojila,

i svatri tebi poklonila!

Stani mi stamena,

u dvije zmije uzvij obrve,

u ljut ugriz stegni vilice,

i iz svake žilice

srkni jeda mamena

pa ga uždi na ognjene nozdrve

u tri živa plamena,

u tri živa Mlađena,

u tri živa Mrđana,

u tri živa Srđana,

u ilinska tristaitri plamena,

cikni, sele, stoglavo,

stuci ih, seko, storuko

nek im nema ni traga ni znamena,

nek se pamti gdje je raka trojaka:

Ovdje snagom doji Stojanka,

bunom pita Kozara pomajka,

vjerom hrani Rusija pramajka,

tri se majke ovdje sastaju:

Ko god nam došo da ambare izaspe,

i torove pune da nam razaspe,

i krcata da nam ulišta posasne,

i da pogasne ognjišta

a loza mu od kletve ne pomrla –

djeca će mu zalud ovud skitati

i za kosti pitati,

jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,

i vršući krvlju liptala,

pa na koncu svoju samrt ovrhla:

ko krv danas, sutra med proliptati,

med i mlijeko djeci našoj do grla –

zemlja će nam u sunce procikati!