Teslio

Sigurno se sjećate (barem ovi što su zapamtili Titu), svojih alkoholnih početaka, tamo u kasnim osamdesetima, kad ste kradom, iz tatinog "bifea" mažnjavali po guc loze, travarice, vinjaka, domaće šljive, ili čak, ono samo za Novu Godinu ili Dan Republike, jedan laganini srk viljemovke (e što je to dobra rakija, to je čudo jedno). Pinete vi malo, faca vam se skvrči do forme bajate grožđice, jezik izvrši samo-zapaljenje, grlo se začepi i ne da li ne da alkoholu da raskraja vaše "mlado" tijelo. Sjednete onda na trosjed (onaj na razvlačenje, kad dođu rođaci, da imaju gdje polijegati), piljite u regal i čekate, da se soba počne okretati oko vas, pa da možete zaigrati kolo s bijelim miševima (tako vam opisuje pijanost "stručna literatura" - stripovi i Politikin zabavnik). Barem, da vam se udupla pogled, kad već nema ringišpila za džabe i tih ljupkih laboratorijskih životinja. Nije bilo najjednostavnije napiti se tek tako, bez pravog "pjanskog" iskustva. Prijatelji moji, ili vi niste dovoljno popili, ili je u vama proradio balkanski anti-alko gen (svi štakori na kojima su taj gen implementirali su i dan danas živi, al' nitko ne zna kako im to uspijeva) ili niste probali pravu rakiju, pravu žešću, žešću svih žešća, čiji sam spomen izaziva podozrive poglede i prestravljene uzdahe. Rakija je to specifična, opjevana čak i u pjesmama, gospodina Antonija Pušića (indijansko ime - Čoban, koji se ne vraća, tako lako). Da, da, pogodili ste, radi se o "takozvanoj" Govnovači. Moram vas razočarati, i otvoreno vam reći - ne radi se ni o kakvom folu, nema tu nekih šatro igara riječi, ili možda izvedenica od imena tamo neke rijetke biljke. Rakija govnovača (neki je jednostavnije zovu govnara, a neki i drekovača), je kao i sve druge moguće rakije s naših prostora, ime dobila po sastojku iz kojeg je fermentiraju. Smanjite doživljaj, i molim vas, odložite povraćanje za neke druge prilike, ipak se tu ne radi o svakakvim govnima. Sirovina za govnovaču je uglavnom izmet domaćih nam životinja - krava, konja, ovaca, pa čak i svinja (svinjsko govno se izbjegava - one jedu sve, baš kao i ljudi, pa naša i njihova govna podjednako užasno smrde - čast izuzecima). Nemojte sad paničariti, i kad vam drugi put djed, tamo negdje u slavonskoj ravnici, nalije rakije, odmah provjeravati gdje on baca svu onu balegu i klikeraste brabonjke, i da li je iza svinjca napravljen regularan odvod do obližnjeg potoka. Govnovača je specijalitet naših Dinarida, i njihovim zametenih i od boga zaboravljenih vrleti. Zimi, gore negdje na Treskavici, ljudi nemaju šljiva, krušaka, lješnjaka, krumpira, ni za čalabrcnuti, a kamoli za rakiju peći, pa su se, snalažljivi kao što jesu, dosjetili da probaju dobiti "vatrenu vodu" iz onog što im je lako dostupno - prerađenih biljnih vlakana, crne ili tamno zelene boje, savršeno očuvanih u dubokom snijegu, koje u drugim prilikama, ne bi ni "štapom dirali" (ali sigurno bi vilama). Neki pecari više vole odstajalo, sasušeno "prirodno gnojivo", dok drugi preferiraju svježe, masnije varijante, a krave sa proljevom zimi nikako nisu poželjne, pa ih u napadu srdžbe gazde mogu upotrijebiti i kao mašine za pravljene Milke (hmm, kad bolje razmislim, ona čokolada za kuhanje je sumnjivo tamnih nijansi, nadam se da i nju ne prave drito na planinama ...). Postupak pridobivanja govnovače je isti kao i za sve druge rakije - govna se prvo malo ogule (da im se poboljša aroma!?!), a ako je nestašica i govana samih, onda bogami stavljamo i njihovu ovojnicu u kacu. Slijede alkoholno vrenje, fermentacija, destilacija i naravno degustacija, koja je na -30°C, negdje na Bjelašnici, prijeko potrebna za kakvu takvu krvnu cirkulaciju. Vjerujte, kad se na Igmanu živa zavuče negdje na podioke blizu -40°C, nema teorije da će vas tamo neki smrad odvratiti od alkoholne kapljice, i to ne samo jedne, jer zimske su noći duuugeee ... Običaj (prije bi ga nazvali postupak u "velikoj nuždi") se ukorijenio sve tamo dole do Durmitora, Lovćena i drugih đetićkih krševa, što nam objašnjava, kako je i sam, gore spomenuti, R.A. ili A.P., čuo (definitivno i probao) za tu rijetku rakiju. Za kraj evo vam još i "anegdota", o nekom Španjolcu, diplomatskom djelatniku u BiH, za njenih slavnih godina 92-95, koji nikako nije mogao povjerovati u porijeklo govnovače, sve dok se na svoje latino oči nije uvjerio u vjerodostojnost njenih sastojaka, i vidno potresen, bubnuo: "Pa, nije ni čudo da ste zaratili"!. Zima dolazi, Lupeži moji, pa ako se budete vozili nekim planinskim stazama i vukohebinama, i usput vam otkažu kočnice ili sami sebe pucate u čelo zaboravno zbog nesipanja antifriza (k'o će na to računati, uz svo ovo globalno zagrijavanje), triput razmislite prilikom kucanja na vrata neke obližnje kolibe. Gazda će vas sigurno poslužiti kako dolikuje, i žešća će definitivno biti na repertoaru - k'o voli nek' izvoli i živili vi meni.