Neke uzaludne recenice... 7

Kategorija: Glavna
Tagovi: Nema tagova

Oktobar, 2011

Ziveti ono sto je vazno...  Negde, ranih osamdesetih putovao sam cesto za Bar, skoro svakog vikenda, petkom, poslovnim vozom, sa prvog perona beogradske stanice, to je uvek bio dobar osecaj. Jednom, kada je voz stao u Titogradu, izasao sam da kupim cigare, bilo je vec kasno vece, zaustavila me je mlada devojka i na engleskom pitala da li znam koliko je centar grada udaljen od stanice, na brzinu sam odgovorio i uskocio u voz. Onda sam je kroz prozor gledao, na pustom asfaltu, u polumraku prljavog stanicnog svetla, stajala je, sitna, s neurednom kosom i detinjim izrazom lica, pored ogromnog, ofucanog ranca, na kome je, na vrhu, bila velika crvena jabuka.. Gledao sam tako mozda par minuta, i onda u svesci na krilu, (u to vreme sam stalno vukao sveske sa sobom i piskarao pesme, i svasta)  na novom praznom listu napisao - "Tinejdzerske bajke" ...

List je ostao prazan, mislim, ali tog se "naslova", i te veceri, zivo, nepogresivo secam, a skoro trideset godina je proslo.

Internet ljubavi, kao tinejdzerske bajke, u stvari su samo snovi o ljubavi, verovatno ne cak ni o ljubavi, jednostavno samo snovi... O nama samima, drugacijim, boljim, o drugacijem svetu. Kao moji snovi o snegu na Tasmajdanu, tresnjama na Zelenom Vencu, nocnim autobusima, rok koncertima, fudbalu na Uscu, u Topcideru, o Beogradu  koji takav verovatno nikada nije postojao. Detinjasti snovi, internet ljubavi, tinejdzerske bajke, nenapisane pesme... I tvoje price o osecanju stomakom, o tome kako zelis nekome da se umiris u krilu, o plavom i crvenom,  i one se takodje u to uklapaju, u san.

Kako se dostize razumevanje, i shvata sta je vazno..? Ne znam. Verujem da se moze dostici, ali ne ako smo sami, i verujem da je to jedan od razloga zasto toliko ceznemo za ljubavlju, tj za nekim ko ce nas razumeti, drzati u krilu, ili obrnuto ali u sustini isto, za nekim koga cemo cuvati, milovati svim svojim bicem, dati mu zivot bez dvoumljenja, kome cemo verovati vise nego sebi... Verujem da je to moguce, i da je stvarno, i da moze da traje. Uslov je da se osmelimo, i izadjemo iz paralelnog sveta idealizovanih snova i projekcija, i osvrnemo se oko sebe. Otvorimo se, otvorimo oci,  i um, i srce, sve.

***

Zivot nema smisao, zivot jeste, trenuci, skoro svaki je lep, i sam sebi dovoljan. Stvari kojima tezimo, o cemu mastamo, deca, ljubav, ili nekakav most koji cemo konstruisati, ili slika koju cemo naslikati, prijatelj koji ce nas nasmejati, sve to ce mozda biti, a mozda i nece.

Mislim da je dovoljno cak i ako  postoji samo u nasim snovima.

***

Tehnicki crtezi, fotografije cudnih postrojenja, katalozi i liste, wall planneri, wight boards i network kalendari,  birokratija prakticnog zivljenja na koju sam se navikao ali je nisam zavoleo. Na mom stolu je jos uvek stalno otvorena velika sveska, moj prakticni sifrovani dnevnik u koji grafitnom olovkom, sitnim ispisanim rukopisom upisujem drugima tesko razumljive skice svakodnevice. To nije dnevnik, ne postoje stavke u buducnosti, sastanci i datumi (te stvari pamtim), ali su tu imena ljudi i mesta,  i mali crtezi, strelice i cifre, to je kao mapa, skica putovanja kroz dan, po svetu i vremenu, kroz dan i u dugu, neizbeznu noc.

Zbog necega sva nasa kretanja, putovanja, odlasci i vracanja, uvek su u tu dugu, nekad hladnu, nekad utesnu, ali uvek neizbeznu noc.

***

Gledao sam tv sinoc i smejao se glasno, sam, big bang theory, Sheldonove fobije, novi susedi na spratu, to je promena, a promena nije dobra, promena je strasna stvar..

I slusao "tvoje" pesme sada, Train, fantasticni stihovi, i Ship Song, to si "pustala" i pre godinu dana, kada me je zbunilo i potpuno sam pogresno shvatao kome je bilo upuceno, ili na koga si mislila. Nebitno sada, srce je sposobno tako lako da nas slaze, i sve nase moane i denisi... i expovi, ivane, i nedovrsene recenice... sve te nestvarno stvarne tvorevine nase maste, i ceznje, tuge i usamljenosti, sve su to samo slatke, utesne lazi. Ne neophodno nesto lose, ili pogresno, u stvari samo potvrda  nase humanosti, i ranjivosti.

Juce sam dugo pricao sa Yvonne, o davnim danima pokusavanja, teskog rada, mladosti  i siromastva. I srce mi se stezalo, secajuci se Jelene, i stvari koje nisam mogao da joj pruzim, i to stezanje srca,  juce, i sada dok ovo pisem je stvarno, ne metafora, istinski bol...

A ti, nestvarno stvarni san tog istog lazljivog srca, ti si jedina kojoj bih o tome zaista mogao da pricam. 

***

Miris rostilja, pljeskavica, luka i piva, kisa i blato, autobusi s decom iz "unutrasnjosti", i uprkos svemu uzbudjenje na ulasku u veliku sajamsku halu, standovi velikih izdavaca u centru, a okolo po galerijama, mnogo interesantniji standovi onih manjih. Uvek bi me zaprepastio broj tih izdavaca, i uprkos opstoj letargiji i javasluku raspadajuceg socijalizma, volja tih ljudi da budu tamo. Knjige kao da su pripadale drugacijem svetu. Mi smo cunjali ne razumevajuci bas poreklo uzbudjenja koje smo osecali, ali smo ga osecali. Nove edicije biblioteke Kentaur ili novo izdanje Majstora i Margarite, i stripovi, Corto Maltese i Prince Valijant, big bang i crne rupe, Hawking, Steven Weinberg, trazili smo i kupovali i citali sve.. A posle sajma, nastavljala se beogradska jesen, i knjizare polovnih knjiga koje su u to vreme nicale svuda, i cunjanje medju knjigama se nastavljalo, po zimskoj bljuzgavici, i s prstima crnim od pecenog kestenja, i grejanje kuvanim vinom u Arilju i Manjezu. I onda cupkanje za karte za Fest u 3 ujutru u redu pred Kozarom, i beogradsko prolece. Leto u kampu u Makarskoj, i prazne zemunske augustovske ulice, i pusti blokovi, u Septembru po trotoarima oko filozofskog prodavci udzbenika, i onda.. jos jedan sajam knjiga. Sigurno da je nostalgija, i da je moje secanje neobjektivno i zamuceno godinama, ali ti sajmovi knjiga su bili nesto dobro, i bili su obecanje neceg boljeg. Neispunjeno obecanje.

Ili se opet moje secanje igra sa mnom? Mozda svet jeste ispao bolji, i Beograd i Srbija sada, jesu taj neki drugi, bolji svet, cije smo postojanje naslucivali..? Ne znam.

Sve su ovo gluposti, nasa pisanja, i internet drame, nestvarne i nevazne, proizvod usamljenosti, tuge, nekih proslih rana. Zivot je drugde, uvek negde drugde. Da li si ti dobro? Nadam se da jesi.

Nema objavljenih komentara.


Prijavite se da biste objavili novi komentar