Šta su nas naučili bahati službenici raznoraznih institucija

Kategorija: Gost bloger
Tagovi: Mahlat, Službenici, Državna Služba, Čekanje, Institucije
1 komentar

„Da završiš školu, da se zaposliš negde u državnoj službi, ništa da ne radiš, bog da te vidi!“Na ovome su vaspitavane generacije i generacije. Da se zna.

U vezi rasprave koja je usledila na Twitteru nakon moje žalbe. Ko nije na Twitteru – požalila sam da nedopustivo dugo čekam u banci, svaki put, zadnji 40 minuta. Kojoj banci nema veze. 

Tokom konverzacije-rasprave na Twitteru – na kraju me šokira samo jedna stvar, ovo nije prvi put, a to je savet kako da JA prevaziđem problem, kako JA da se snađem, kako MENI da bude lepo ali preko Male Krsne i Lapova a da službu, bilo koju, to ne zaboli, da slučajno nešto ne promene, ne potrude se, ne unaprede rad svojih službenika.

Pa da pitam:

Šta su nas naučili bahati službenici raznoraznih institucija, dok smo godinama visili na šalterima u klanjajućoj pozi jer su do skoro svi šalteri imali rupu u visini sisa kao da sisama govorim, a da bih progovorila na usta istovremeno moram dupe da nabijem u „krilo“ onom iza. Takvi šalteri su još uvek u većini pošta. Izvol’te, poklonite se i počnite.

Dok smo se mi godinama klanjali oni su turpijali nokte, pričali telefonom, kikotali se, pravili se ludi, savetovali mamu šta da obuče detetu kao da je mama s kruške pala, ogovarali kumu i najbolju drugaricu, odlazili negde pozadi kao u Ali Babinu pećinu da se ne pojave narednih 15 minuta, nisu znali ni deo onoga što su morali da znaju, kolutali očima, mazali nokte, svega sam se, bre, nagledala. Ne umeju da kažu ni dobar dan ni doviđenja, ni izvolite, ni kako mogu da pomognem, samo dalje, dalje, dalje, sledeći, sledeći, sledeći.

Za to vreme, mi miševi s druge strane smo naučili da budemo snishodljivi i izmišljali raznorazne načine da dođemo do onoga na šta imamo pravo a za šta oni primaju platu. Zbog toga bi bilo dobro da ja, svi mi, u slovo poznajemo zakone, njihove poslovne politike i rupe u njima kako bismo došli do onoga što nam treba.

Neću, bre! Ne moram da znam. Ja sam klijent, ima posao da mi završi onaj ko za to prima platu! Gotovo. Neću da mu se udvaram, klanjam, kupujem kafu, Milku, neću ništa I hoću da mi kaže – dobardanizvolitedoviđenja! Dosta mi je – tako je to, pa šta ću ako ne razumete, koleginica je na bolovanju, odmoru, ženi sina, kolabirala služba. Ma zatvorila vam se kad je raspala, dabogda!

Skoro mi je ćerka rekla da sam toliko neprijatna da bi ona pošizela da je na mestu one kojoj sam održala predavanje A sve zbog toga što ja kažem hoću – mooda od ovce a ona mi nudi mooda od labuda i kaže da su od ovce.  Kad kažem hoću to – hoću to, imaš, nemaš! Kaži, nemoj da me ubeđuješ da su labud i ovca isto! Nisu.

Postala sam pravi baksuz koji proverava račune, gleda u vagu kad joj mere, pizdi što joj u radnjama kažu – koji vam je pin kod i uvrede se kad nećeš da kažeš jer njima aparat stoji tamo negde pozadi Ludak do ludaka!

I dođosmo do drugog pitanja – jel vam se nije smučilo ovo gde god da stanete? Jel vam nije normalno da odete negde i završite ono zbog čega ste došli a ne da šizite i vrtite po telefonu ko bi od poznatih mogao da interveniše a onda gledate transformaciju od nevaspitane, bahate službenice do najjubaznijeg stvorenja na svetu.

A tako dođosmo i do trećeg pitanja.

Nekoliko svojih problema sam „rešila“ na Twitteru. Super! Neko mi je rekao – ej, cimni tog i tog, on ti je taj i taj, pomoći će.

Ali… šta da ja nisam na Twitteru, šta sa svima onima koji ne koriste Twitter, nemaju Internet, nemaju mogućnost da kontaktiraju te ljude? I dalje treba da se osećaju kao stoka?

Elem, neću da budem privilegovana, hoću da normalnim putem završavam najnormalnije stvari. Kome se ne radi neka sedi kod kuće i ustupi mesto onome ko hoće Ko misli da ja nemam druga posla nego da visim po šalterima da bih njega gledala, najčešće nju, nabudženih sisa, našminkanu, skockanu, sve stigla samo ne ume da kaže dobar dan – nemam. I ne volim.

Inače, skoro u pošti, ja sam tako tunjava, ne pamtim dane kad penzioneri primaju penzije, uletela u gužvu, oni se malo razgalamili, znate oni se slabo druže, pričaju u pošti, šta će narod, službenik ustaje i kaže – Ej, stoko, ovde se radi! Odjednom tajac. Stoka ćuti, svi do jednog,  da ne poverujete. Ja izašla, na ivici suza. Druga opcija je bila da preskočim šalter i izvadim mu jezik samo što bi me uhapsili. To je nasilje, ono njegovo je komunikacija.

I kad smo kod komunikacije, zašto nije uputno na Twitteru „prozvati“ one koji su već tu nego odmah krenu reakcije kao da sam uradila ne znam šta. Pa jel svi ti nalozi banaka, firmi, političara, i kojekakvih drugih institucija služe da komuniciraju sa nama ili da ih tapšem po ramenu?

Mislim, zašto je kritika u ovoj zemlji tako strašna stvar?

Hvala.

Ako neko uopšte bude imao volje da odgovori na nešto od ovoga.

 

Autor: Mahlat.rs

  • Maxmin
    Slazem se potpuno. Nego smo mi naviknuti da cutimo, i svako u tom prokletom redu strpi da neko od onih napred ne naljuti, ne daj Boze, doticnog skota na salteru! Jeste tesko raditi sa strankama, al covek zna gde i zasto radi, ako nece - daj mesto onome ko hoce- nije nasa stvar njegovo raspolozenje i nekultura, s tim se treba boriti njegov sef a ne stranka. Zato je uputno povremeno pozvati sefa i popricati sa njim o radu sluzbenika, mirno, stalozeno i argumentovano, sto je tesko jer te iznerviraju opako. Uglavnom - lepa rec i njihova vrata otvara)))

Prijavite se da biste objavili novi komentar
tbloger
Blogging is my passion...