Šta bi bilo da je bilo? primer iz ličnog života – doživotno učenje

Kategorija: Gost bloger
Tagovi: Budućnost, Dileme, Edukacije, Pitanja, Profesija, Profesionalna Orijentacija U Srbiji, Školovanje, Učenje, Veštine, Zanimanje, Zavod Za Tržište Rada, Znanja

Vreme odluka -  ”Šta bi bilo da je bilo”?

Ako se prepustimo i dozvolimo da drugi odlučuju umesto nas i u naše ime, ako ne pokušamo da potražimo pomoć (profesionalaca) na vreme, u samom startu, ako ne saznamo sve što bi moglo da nam pomogne u donošenju odluka, život može  da  nas odvede veoma čudnim putevima.  Tada vremena za odrastanje, druženje i postepeno sazrevanje nemamo. Život postaje neprekidna borba između sna i jave, želja i stvarnosti, između ljubavi prema jednoj profesiji i zanimanju (večitog kajanja “a zašto nisam”, i “šta bi bilo da je bilo”), i rada do kojeg dođemo kako bismo mogli da preživimo, jer od nečega mora da se živi.

Lude godine

Osnovnu školu sam završila davne 1974. godine. Bila sam prva generacija Pozivno usmerenog obrazovanja (9-ti i 10-ti razred),  te sam odluku o izboru zanimanja i obrazovanja donosila tek nakon sledeće dve godine.

“Lude” petnaeste :) .  Imala sam drugarice koje su i u tim godinama još uvek slagale svoje lutke po policama ormana, ali i one koje su počele da izlaze, da se uveliko zaljubljuju, pa čak da misle i o udaji. Da li se nešto promenilo? Ne,  mislim da nije. I tada su deca bila deca (nemojte da vas mi stariji lažemo :) ).  Nismo bili ništa pametniji, niti zreliji nego vi danas. Ne znam da li je iko od nas znao šta želi, da li je iko shvatao značaj odluka  koje su bile pred nama. Mali je broj mladih koji lako i bez dvoumljenja odluče čime zaista žele da se bave u životu. Još manji je  broj onih koji mogu da pretpostave  koja sve znanja i veštine moraju da  poseduju kako bi uspešno obavljali svoj posao i da li će tokom školovanja zaista i da ih dobiju.

Nakon dve godine Pozivno usmerenog obrazovanja,  moja je želja bila kristalno jasna. Ni sa kim nisam razgovarala, niti sam mislila da je potrebno da razgovaram. Ni od koga nisam zatražila savet, jer sebe sam jedino videla kao medicinsku sestru koja pomaže bolesnim osobama. Nisam razmišljala mnogo unapred. U to vreme se još uvek  relativno lako dolazilo do posla i na Zavodu za tržište rada se nije dugo čekalo na njega.

San koji nikada nije postao java

Međutim, otac mi nije dozvolio da upišem školu koju sam odabrala. Njegovo objašnjenje, ako onih nekoliko reči koje mi je izgovorio i mogu da se nazovu objašnjenjem, a kojima mi je nedvosmisleno stavio do znanje da o medicinskoj školu ne mogu ni da sanjam, ne želim da ponavljam.  Danima sam plakala, molila, preklinjala. Nisam dobila čak ni mogućnost da otac preispita svoju odluku. Ono što je rekao,  moralo je bez pogovora da se ispoštuje.

Te lude godine donose još nešto sa sobom. Tvrdoglavost!

Prvi upisni rok, nakon završenog devetog i desetog razreda sam jednostavno propustila. Nisam želela da se upišem ni u jednu drugu školu,  tati iz inata. Tek kasnije sam shvatila,  i to na veoma bolan način,   da:

Inat se ne isplati

U drugom upisnom roku, slobodnih mesta je bilo jedino u Poljoprivrednoj školi i Pedagoškoj akademiji. Mogućnost izbora se veoma smanjila.  Upisala sam Pedagošku akademiju, školu koju su pre mene pohađali i moj brat i sestra. Brat je završio kao jedan od najboljih učenika, dok je sestra, negde na pola,  prekinula.

Mrzela sam i vrata na koja sam ulazila. Nisam želela da učim. Knjige nisam ni kupila. Pored svega, od samog početka, profesori su počeli da me upoređuju sa sestrom i bratom,  pitajući se,  na koga ću da budem.  Na koga sam? Na brata? Sestru?

Ne, rekla sam mami, nakon samo pola godine. Ja ne želim da idem u tu školu! Mene to ne zanima! Ja sam ja, nisam moj brat, nisam moja sestra …  i napustila sam školu :( .

Beg u sasvim drugu krajnost

U kući je nastao pakao iz kojeg sam tražila spas. U to vreme sam upoznala i svog prvog muža. Poznavali smo se svega mesec dana i … šta da vam pričam, tati za inat (na taj način sam tada razmišljala) sam se udala sa svega 17 godina. Koliko mi se samo puta u životu taj inat obio o glavu.

Ni nakon udaje nisam prestala da razmišljam o medicinskoj školi,  te sam  veoma brzo otišla da se raspitam o mogućnosti daljeg školovanja. Sada nije bilo tate, nije bilo zabrane,  ali na moju žalost,  medicinska škola nije mogla vanredno da se pohađa. Ponovo nepremostiv zid. Ponovo razočaranje.

Suočavanje sa stvarnošću

Život me je naterao da se suočim sa stvarnošću,  i da,  ma koliko mlada bila, realno sagledam svoj budući život.

Ja želim da idem u školu!  Uvek sam to želela!  Ja želim da završim školu, pa makar … bilo koju :( !!!

Buđenje je bilo bolno, istina surova.

Vanredno školovanje

Vanredno sam upisala Srednju ekonomsku školu u Subotici.

Prve ispite sam polagala samo nedelju dana nakon porođaja. Sećam se tog svog prvog  ispita -  Ekonomika poslovanja.  Gledala sam  u profesore ispred mene,  bunovna i umorna od nespavanja, od puta do Subotice, još uvek me je sve bolelo,  kasno ću da se vratim, dete sigurno plače, a ja pričam o ekonomiji tamo neke zemlje …

Nije lako bilo. Večito trčanje, učenje  na brzinu između pranja pelena, dojenja, kupanja, plakanja, rasprave sa svekrvom … Ipak, čvrsto sam stajala na zemlji shvatajući da moram sudbinu da uzmem u svoje ruke. Vremenom ću  zavoleti, naučiti, prihvatiti, jer svoj hleb moram da imam.

Prvi posao u struci

Završila sam ekonomsku školu i dobila zvanje “Stručni radnik komercijalist”. U prvo vreme (i nakon završene škole) sam radila kao čistačica u bolnici. Da li je to bila slučajnost?  Prvi suprug je bio medicinski tehničar. Da li je to bila slučajnost? Ne verujem. Da li sam zaista prebolela tatinu odluku?

Nakon kratkog vremena sam uspela da se zaposlim u struci, kako sam to ja često znala da kažem,  kao knjigovođa. Da li mi je to bila struka? Ne, nije. Da li je onda potrebno da vam pričam koliko sam ponovo morala da učim kako bih  stekla potrebno znanje koje nisam imala, a koje mi je bilo neophodno kako  bi  svoj posao mogla da obavljam na pravi način?

Prvi put sam shvatila još jednu tužnu istinu. Škola mi nije  pružila dovoljno potrebnog  znanja primenjivog u praksi. Knjige su jedno, a stvaran posao i zadaci koje moramo da obavljamo nešto sasvim drugo.

Od tada neprekidno učim. Prelaskom sa jednog radnog mesta na drugo, učila sam  knjigovodstvo, komercijalu, plan i analizu,  administrativne poslove. Učila sam kako se donose akta, na koji način  se usvajaju, a na koji pišu pravilnici, učila sam kako se sastavljaju poslovna pisma, kako se razgovara telefonom.

Večite dileme, večita pitanja

Veoma često sam znala da se zapitam, da li bi mi život bio  lakši da sam mogla da upišem školu koju sam želela i volela. Kako bi danas moj život izgledao da sam mogla da obavljam zanimanje koje, mnogi će da se slože sa mnom, jednostavno odgovara i samoj mojoj ličnosti?

Nikada nisam obukla svoju matursku haljinu

Moj put nije bio lak. Većinu toga sam radila na mnogo teži način. Nisam imala pravo detinjstvo, nisam se radovala upisu u školu, bezbrižnom druženju sa vršnjacima. Nisam nikada pobegla sa časa. Nikada me nije izgrdio, niti pohvalio ni jedan profesor. Nikada nisam obukla svoju matursku haljinu. Izbledela u nekon starom izlogu, odavno je zamenjena novom, koja čeka sada vas.

Poslovi koje sam obavljala

  • Čistačica u bolnici
  • Kuvarica u vrtiću
  • Knjigovođa u Fabrici stočne hrane
  • Komercijalista u Fabrici nameštaja
  • Planer i analitičar u Fabrici hrane
  • Sekretarica u Internoj banci
  • Komercijalista u više privatnih preduzeća
  • Suvlasnik trgovine na malo i kafane
  • Administrativno – finansijski radnik u školi

Ponovo na prekretnici

Nakon 10 godina radnog staža ostala sam bez posla.  Ponovo potraga, razočaranja, haos.  Svesna da je mnogo mladih ljudi i sa fakultetom bez posla, morala sam duplo više da se trudim. U međuvremenu su neke nove veštine i nova znanja postala neophodna za obavljanje posla.

Uspela sam nekako da kupim kompjuter. Završila sam obuku rada na računaru i konačno sam uspela da pronađem  to nešto što mi je godinama nedostajalo, nešto što me potpuno ispunjava. Počela sam da pišem blog, da koristim društvene mreže, upoznala sam mnogo ljudi.

Danas  mogu da kažem  da sam svoju lekciju veoma dobro naučila. Ne želim nikoga da savetujem. Mogu samo da vam  ispričam svoju priču. Na vama je da iz nje izvučete pouku. Život sa sobom ne donosi samo uspone, već i padove. I toga moramo da budemo potpuno svesni.  Ja sam to veoma dobro osetila na sopstvenoj koži. Svaki pad me je učinio jačom. Svakim porazom pridigla sam se jača, spremnija na nove izazove.

Svaki se rad na kraju nagradi

Bez  stalne edukacije nema napredovanja, a vreme koje izgubimo uljuljkujući se u lažnu sigurnost, teško nadoknađujemo.  Zato, ne prođe dan, a da nešto novo ne  naučim. Učenje je danas olakšano, a informacije koje možemo da dobijemo putem kompjutera moramo da naučimo da koristimo na pravi način.

Internet budućnost

Ovaj tekst se veoma odužio. No, zaista nije lako da se prenese svaki pogrešan korak koji u životu napravimo. Ne može lako da se objasni i da svakim tim pogrešnim korakom,  učimo kako na sigurniji i ispravniji način dalje da koračamo.  Učimo da budemo jači, da nikada ne posustanemo.

Zbog te želje,  da sopstvenim primerom  ukažem na greške i navedem bar nekoga  na eventualno pronalaženje ispravnog puta kojim bi u životu trebao da ide,   nastao je ovaj blog.  Nemojte da mislite da je blog lako pisati, pogotovo lični kao što je ovaj na kojem ste sada. Iskrenost ponekad veoma  boli.

 Mislim da su do sada već i vrapci na grani saznali da  internet više nije naša budućnost, jer internet je naša sadašnjost.  Ni jedan bloger nije samo bloger. Ni jedan zaposleni radnik ne obavlja samo posao za koji je plaćen. Ni jedna škola nije dovoljna sama za sebe. Naš radni dan danas, a vaš sutra,  zahtevaće  mnogo više angažovanja kako bi u poslu bili uspešni i tražiće od nas  stalne i neprekidne edukacije do kraja radnog veka.

Student u 52 -goj godini

Nakon svega iznetog, ne verujem da više bilo kome od vas može da bude čudno što sam odlučila da svoje školovanje nastavim. Nadogradnja stečenog znanja,  bez obzira na godine,  prosto mora da postane stalna aktivnost.

 

Ovim tekstom podržavam mlade ljude da donesu samostalnu odluku o svom budućem zanimanju i projekat “Profesionalna orijentacija u Srbiji” koji sprovodi Nemačka organizacija za međunarodnu saradnju GIZ, u partnerstvu sa Ministarstvom prosvete, nauke i tehnološkog razvoja i saradnji sa Ministarstvom omladine i sporta Republike Srbije.

Cilj projekta je da osposobi mlade da promišljeno, valjano i realno odluče o izboru zanimanja a potom i obrazovanja, da planiraju karijeru i uključe se u svet rada.

O projektu saznajte više na linku Profesionalna orijentacija.

Verkic.rs

Nema objavljenih komentara.


Prijavite se da biste objavili novi komentar
tbloger
Blogging is my passion...