Teslio

Pusto li ćeš biti, Nevesinje ravno,

Rasadniče Srpstva, kolijevko lâvâ!

Pusto, jer se, eto, seli pleme slavno –

A naša budućnost, gdje je ona? - Spava...

Vjerovasmo u nju kô u sveti ćivot

Vasilija svetog što klonule snaži;

Vjerovasmo u nju kô u vječni život –

Vjerujući u vas, o orlovi naši!

A sada vjera naša umire i gasne

Mutno oko gleda u nebo bez zraka...

Pred ikonom plaču javor-gusle jasne,

Jer ostade zemlja bez svojih junaka...

Braćo, zar vas duša nimalo ne boli?

Zar vam nije žao ovih polja ravnih

Gdje se jedno more naše krvi proli

I gdje leže kosti otaca nam slavnih?

Zar vam nije žao, na ognjištu onom

Gdje vas oganj grijô, što će tuđin biti,

Što će naše gore pogrebnijem zvonom

Odjeknuti tužno, a mi suze liti?

Il' ne znate da je izdajstvo junaku

Ostaviti zemlju gdje ga majka rodi,

Ostaviti brata, bez snage, u mraku,

S nevoljama dugim da sam borbu vodi?

O, ne dajte, Srbi, da Vukova ljaga

Okalja vam obraz čist ko sunce s neba!

Ne idite, braćo, od rodnoga praga,

Jer mučenoj zemlji mučenika treba...

Treba muške snage i viteških ruka,

Treba Obilića i slobodnih lâvâ;

Treba vaše smrti i vašijeh muka,

Jer, tamo daleko, naša zora spava...