Ko još za usputnu štetu brine...

Kategorija: Glavna
Tagovi: Nema tagova

Ušetala je u kancelariju sva važna i odlučna i tražila da joj napišem zeleni karton. Klinka mi se na prvi pogled nije dopala, previše agresivno-teatralan nastup za moj ukus. No stranka je stranka, osmehnem se i kažem joj - dajte mi vašu polisu. Ona na to isključivim glasom malo povišenog tona - vi to meni niste dali. Gledam je, sad se više ne smeškam, i mirno joj kažem - nije to spajalica pa da se zagubi, sigurno ste dobili polisu.

No mala ne odustaje, kategorično tvrdi da ona polisu dobila nije. Vidim da s budalom nema razgovora, znam čija je ćerka i znam da baš zato što joj je mama prijateljica moje gazdarice nije uputno da se na bilo koji način nastavljam na njene napade, jer mi se to višestruko o glavu može obiti. Uradim jedinu pametnu stvar koju mogu i nekako završim tu ružnu epizodu napada na sebe ničim provociranu i zasluženu.  

Neki će ljudi iz nekih (a poznatih) razloga uvek biti zaštićeni ko polarni medvedi, čovečije ribice i ostale ugrožene vrsta makoliko bili u krivu, makoliko svoju nesposobnost i glupost drugima na kičmu tovarili. Jer, jelte, za isto neko mora biti kriv. Oni, naravno, nikada. Oni su bogom dani. I tačka.

A kao epilog, par dana kasnije pojavljuje se brat pominjane nadobudne klinke nekim drugim poslom no ne bude mi mrsko pa ga priupitam - a šta bi s onom polisom, nađe li je tvoja sestra. A on na to - ma nije ona imala pojma šta je polisa, kad sam joj pokazao svoju skontala je da je i ona ima. Nasmejem se a šta bih drugo. Gluposti i neznanju nema granica a moja je omiljena kombinacija glupost plus drčan nastup u prezentaciji. Nekultura, bezobrazluk ali se svejedno krlja napred u ubeđenju da je sve dozvoljeno. I da ne zaboravim, ne do bog da se svoja greška ikada prizna, ma hajte od toga se odmah neka strašna bolest dobija. I biva tako dok baš te što idući napred u svoju svetlu budućnost neko drugi od njih silniji ne skrši. E tada je kuku lele strašnih li dešavanja.

Svikla sam na takve, sila boga ne moli, ćutim i gledam da sa što manje stresa preživim njihov pohod životni. A tužno je što se množe se ko skakvci u ova čudna vremena. U pravu uvek nikada grešni i s tom mantrom i pogledom ispred sebe guraju ka nekom svom cilju, Ko još za kolateralu brine. Nebitna usputna šteta, ma šta je popljuvati napasti drugi zarad svog debilizma. Ma ništa naravno ate. molim vas..


Prijavite se da biste objavili novi komentar