Neke uzaludne recenice... 5

Kategorija: Glavna
Tagovi: Nema tagova

Septembar, 2011

Nema oluje… Rotorua je u miru sa samom sobom, na mom BP-u svi srecni, nisam stigao ni da narucim a stigla je kafa, cini mi se da oni misle da sam policajac (zbog plavog auta?) ili tako nesto, nebo je cisto, i dani duzi, planeta je okrenula oko nase zvezde jos jedan krug, trunku vremena ostavila iza sebe…

Padaju mi na pamet neki stihovi...

I pada mi na pamet zavrsetak omiljenog romana Dostojevskog, zavrsna recenica… I zavrsetak price o velikom putovanju malih Hobita, Samov povratak kuci.. Svasta mi pada na pamet.

Razmisljam o tebi.

Razmisljam o vecernjoj voznji, ali ne znam gde bi krenuli, negde u brda, pod jorgan zvezda, ni to nisam radio, ne secam se vise kada poslednji put… Da pronadjemo neku veliku, pravu pustos, gore na putu Taupo – Napier, ima tamo velikh cistina, na pustoj visoravni zvezde su ko’ da ih rukom mozes dohvatiti.  A mogli bi i da nastavimo, neko je tamo pisao o tome kako voznja smiruje, jedna duga, smirujuca voznja, mogli bi stici do Wellingtona na vreme da na Courtenay Place pronadjem  neko od poznatih mesta otvoreno, i da posle veoma kasne vecere, krenemo pred zoru nazad.. Jedino sto povratak nikada ne smiruje, ne znam zasto je to tako. Povratak radja nemir, ponovo, i kada se vratimo, shvatimo da je nemir veci, da nema bekstva, da nas svaki put vraca na isto mesto, nama samima.

Ne zelim da bezim, moj nemir je moj i mogu da se nosim s njim, on je bogatstvo, ne kazna.

Razmisljam o maloj farmi negde na brdima nad jezerom, o mestu gde bi se vredelo vracati, o drvecu pod verandom, zivotinjama, i pticama u zoru, o travi i kamenju, o necemu sto bi znacilo, sto bi se moglo voleti, sto bi bilo vise od price, za sta ne bi bile potrebne reci…

Razmisljam o kuci, zemlji, i o  ljubavi.

Isto, eto, jos uvek isto, jedan krug nije dovoljan…

***

Kasno nedeljno vece, sumrak koji curi u noc, tezina celog sveta obuzima svest, osecanja i misli. Na zadnjem sedistu veseli pas spava. Put pred ocima je sivilo, kome ritam daju crte i linije, kao apstraktna sema, mehanicka, a ipak stvarna, skoro bolna, slika samoce. Govorim sebi da sam se navikao, da je to nista, a znam da nije tako. Osecanje je toliko snazno, sveobuhvatno i tesko, da je skoro uzbudljivo, pitam se, zacudjen, koliko jos ovako, koliko je moguce izdrzati?

***

Sa travnjaka ispred kucice, sa tri strane pogled je uokviren drvecem i papratima, i stalnom, lelujavom, sumpornom izmaglicom; cetvrta strana, prema zapadu, gleda preko male reke na visespratnice hotela, parkinge, ulicna svetla i grad koji se prostire dalje. Okrenut tako, prema zapadu, u predvecerje, osecam se kao u oazi, u malom, zasticenom uglu sveta, koji kao da je deo drugog sveta. Svetlo iz kucice je toplo, sa odsjajem drveta, i cesto se takmici sa rumenom toplinom zapadnog neba, sve je okupano toplinom, ona tesi, deluje kao dom, kao povratak kuci, kao topli pogled...

***

Da li ova slicica znaci da ste se ti i klavir ponovo sreli? Ili nesto drugo, ne znam. Bilo bi mi drago, ne umem da opisem koliko, drago zbog tebe.

 Klavirske etide, putovanja, more... Kao dva puta oslikano platno, dvostruka vizija, zastrasujuci brokat sahranjene proslosti, i tuzni, somotski dodir sadasnjosti, ispunjene neispunjenoscu (hteo sam da napisem - tobom, ali to ne bi bilo tacno).

Pada mi na pamet muzika, skoro da je cujem, to mi se desava retko, Brams, Violinski Koncert, David Ojstrah, ne mogu da objasnim, ni da se setim vise, bilo je to tako davno kada sam tu muziku prvi put cuo, zasto me je toliko uzbudila i urezala se u secanje, u Beogradu, imao sam staru izgrebanu plocu, istrosenu od preslusavanja, ima delova tamo u kojima zvuk violine izaziva nemir i tugu koju je nemoguce opisati. A opet, utisak nije negativan, suprotno, kao da daje snagu, pomaze da verujemo da dubinu, i snagu, i istinu, i iskrenost, svi posedujemo, svi smo u stanju da ih dosegnemo... Kada se ne bi plasili.

Nema objavljenih komentara.


Prijavite se da biste objavili novi komentar