Neke uzaludne recenice... 9

Kategorija: Glavna
Tagovi: Nema tagova
1 komentar

Januar, 2012

Putovanje je nesto drugo, ne samo kretanje u prostoru.  Presao sam oko 4000 kilometara, vratio se, i nemam osecaj da sam igde odlazio. Mozda zato sto je NZ svugde isti, Kaikoura, Arowtown, Greymouth, Nelson, Mission Bay, svejedno je, beskrajni kilometri puteva, lepo je, ali posle izvesnog vremena svaki sledeci dan na putu je slican prethodnom.

U stvari sam se umorio. I ono otrcano, od sebe je tesko pobeci. Sretao sam neke ljude, docekao Novu Godinu u francuskom restoranu Les Alpines u Queenstownu, za stolom na ulici, sa vlasnicima restorana, kojima je verovatno bilo cudno i zao coveka koji za novu godinu vecera sam.

U Te Anau sreo bracni par, penzioneri, Nemci, iz Drezdena, stopirali su, pesace Novim Zelandom, spavaju po kampovima i backpeckersima, sutradan ih ponovo sreo na ulici u Quenstownu, ne secam se kada sam poslednji put razgovarao sa tako veselim, zadovoljnim, dobrocudnim ljudima.

U Haastu se smejao sa devojkom u cafe-u kada sam je pitao gde je gradski centar, a ona umrla od smeha, posto je to bio gradski centar, a to je bio parking pored glavnog puta, javni toalet i dve prodavnice. U Greymouthu kupio majicu s Ce Gevarom i nekakvim revolucionarnim natpisam, u prodavnici pored cafea, a onda mi je vlasnik prodavnice, opet nekakav Francuz, sredovecni hipi iz Provance, uvalio i majice Bob Murley, Nirvane i Jurija Gagarina, totalno me je procitao, ideoloski :) U Nelsonu sam se pomalo zaljubio, u vlasnicu malog restorana,  gde sam doruckovao i vecerao nekoliko dana.

Ali uglavnom, vreme su bile duge voznje, fotografije, napravio sam par hiljada snimaka, malo pesacio... Nasao sam mesto koje se zove Paradise, na udaljenom kraju jezera Wanaka, i nije mesto, samo raskrsnica dva seoska puta, u dolini okruzenoj visokim planinama, livade i sumarci, poljsko cvece, pcele, potok, sunce, zvuci tisine i veliko nebo... A ovo nasao na  google, sada,  prilicno je tacno:

 "You can never “get” to Paradise, it’s a state of being it is the way you feel about things.

Some places make it easier for you to feel that way. Paradise is that place cos it sends shivers down your spine and it seems far too immaculate to be true. When people ask me where Paradise is I laugh and say “it’s just a paddock, you drive and follow the signs, 30 minutes to the road end”. Then I listen to myself explaining where to go, “past Diamond Lake, Earnslaw Burn, Arcadia, Paradise House, Mt Alfred, check out the flow of the Dart River and continue on with care into Mt Aspiring National Park and the beginning of the Dart Track”. And I remember what it is like; those mountains formed beautifully, like a coiffered woman looking down on you, the braided river bed, wide energetic, windswept, the combination of snow fields and raw rock, the height of those tops. The intensity of the place and the transitions it exposes you to.

If there is heaven on earth Paradise has to be close."

I moja fotka, jedna od stotinu:  http://www.fotofinis.org/sr/velika.php?id=1747818

Malo sanjao, kako bi bilo vratiti se tamo, s tobom.

Na jezero Brunner i u onaj gradic nisam isao.

Rotorua je ista, Buff pomalo odrastao, mirniji, macke uvredjene, ceka me naporna godina, nadam se da cemo dobiti par velikih projekata.

Zivot, neki dani, vreme bez smisla predamnom, i tisina, sve isto.

  • jagodica
    Evo citam redom i svuda veje vetar melanholije.Zasto?Mozda zbog te ljubavi koja je daleko.Ali onda nije fer prema jedinstvenim pejzazima kroz koje putujes da ih nazivas ..svuda isti.Pa nema nigde u svetu takve prirode koja je kao naslikana na razglednici..toliko boja..toliko raznih ljudi sa svih strana sveta..toliko mira..i bezbrige.
    A leto je i imas divno jezero tu i tu preko puta u Taupo.Ogledaj se malo u njemu..otvori skrinju radosti odkljucaj srce pa ce ti sve to uci ..na mesto;)

Prijavite se da biste objavili novi komentar