Te sad davne 90 i neke napustio sam ono što sam zvao svojom zemljom. Napustio i rat za koji sam shvatio da je sve, samo ne više moj rat. Zadnjim vozom iz Minhena preko Hamburga krenuo sam na Sjever. Nisam znao da li cu doci, ali zasigurno sam bio ubjedjen da se vratiti ne mogu..Bez obzira na takvu grubu odluku sa dvije ostrice nastavio sam tu noc tumarati po proslosti.Kupe je mirisao vlagom, i osjecao se samocom, te zadnjim izdisajima moje mladosti. Dok je jedan zivot u meni umirao, istovremeno se kao po nepisanom pravilu radjao jedan novi zivot. Nakon te noci vise nikad nisam jauknuo, zapomagao ili se pozalio , niti sam vidjao prepreke u zivotu , vec samo ciljeve. Na peronu se nisam osvrcao, jer vise nikoga nisam imao pozdraviti, ali znao sam da me na mom cilju ceka neko. Cekao me je zivot.
To je bila jedna dobra noc u kojoj sam konacno odrastao, i postao sto mi je namjenjeno bilo. Ja znam da i sad dok pisem ovo anonimno besmisleno pismo,neki stranac tumorno sjedi u kupeu voza i pokusava ici nekim svojim putem uz sve prepreke koje ga cekaju .Zelim ti srecu i jasan pogled na cilj.
Prijavite se da biste objavili novi komentar
-tricy- da, to je to.