Postoje trenutci, dani i godine koje treba zaboraviti, ostaviti ih iza sebe, pustiti da postanu samo dio sjećanja, a ne stvarnost koju moraš živjeti. Godine poput one u kojoj u tako kratkom razmaku izgubiš djeda i baku i odjednom ostaneš tako čudno sam da ti treba malo vremena prije nego što shvatiš da ljudi s nekih slika više nema.
Nisu to godine o kojima treba pisati, ne treba njima nikakva rekapitulacija da bi se znalo po čemu će ostati upamćene i što će za puno godina ostati glavna asocijacija na neki tamo period označen brojkom 2011. Na kraju vjeruješ da se stvari ne događaju slučajno, da ljudi odlaze kad misle da im je vrijeme da odu. Tješiš se time da su možda otišli jer su napravili sve što su imali napraviti, da su dovršili svoje djelo i da nemaju osjećaj da će bez njih išta više poći po zlu.
Na kraju se tješiš da si i ti barem mali dio tog djela i da je barem dio razloga što su otišli i taj što si možda i ti na neki način dovršen.
Na kraju si im samo zahvalan.
Postoje trenuci, dani i godine koje trebaš pamtiti, čuvati ih u sebi i koristiti uspomenu na njih svaki put kad ti zatreba razvući osmijeh na lice. Nisu to veliki dani, oni iza kojih ostaju fotografije, diplome ili kolektivna sjećanja. Više su to neke sitnice, trenutci za koje imaš osjećaj da si ih ukrao iz neke galerije sreće dok je umorni čuvar samo na trenutak sklopio oči. Više su to neki mali dani i neke male noći. Sasvim male noći.
Trenuci poput onoga kad te pred vlastitim curom zagrli na neki malo drugačiji način koji primijetite samo ona i ti, kad budeš zadnji kojeg će pozdraviti i kad nekako misliš da je to sasvim normalno. Tada imaš osjećaj da svijet malo čeka, onako, da na trenutak baš i nije nešto naročito važan.
Trenuci poput onoga kad neki novi ljudi nauče da ti svoje prijatelje ne ostavljaš baš nikad i da su šetnje u 2 ili 3 ujutro nešto u čemu, bez lažne skromnosti, apsolutno briljiraš. Kad ti se zahvale onako iskreno, bez glume, i onda objese oko vrata pa se okrenu tako da im se kratka haljina zavrti oko bokova. I kad odu da bi ti mogao početi onaj najljepši dio svake šetnje, kad se vraćaš sam kroz mjesta na kojima i nije baš najpametnije biti sam, a jedino čega se još držiš je tih par tisuća sekundi koje su se dogodile te večeri i onaj glatki hladni komad metala u tvom džepu.
Trenutci poput onoga kad se počnu odvijati situacije koje si upoznao prije 15 i više godina pa i nije baš neka velika mudrost ponijeti se tako da uskoro nekolicina onih koji te poznaju, a čuli su što se dogodilo pričaju o ''heroju''. Podovi zagrebačkih tramvaja čak i usred noći kližu se puno manje nego onaj jedan seoski izlizani asfalt posut sitnim pijeskom, a pripiti tatini sinovi puno su sporiji od nekih koji su te poželjeli ozlijediti prije tako puno godina, puno, puno su sporiji.Ne bojiim se nikog...
Trenuci poput onoga kad usred noći stojiš desetke metara iznad ulica svog rodnog grada, gledaš u nebo, čvrsto stišćeš bengalku i osjećaš kako ti se oči pune suzama jer znaš da ćeš o toj noći i danu koji dolazi iza nje pričati dok god budeš živ i da nikad, ali baš nikad nećeš moći pomisliti na te trenutke bez da ti tijelom prođu trnci.
Trenuci kad barem na kratko prestaneš glumiti potpunog idiota samo zato jer je tako lakše i odlučiš besmislenu raspravu u kojoj argumenti ne pomažu riješiti na onaj najednostavniji način, tako što zagrabiš u onu još sasvim dovoljno punu vrećicu svojih trikova i upotrijebiš ono po čemu se ipak još uvijek razlikuješ od drugih da bi od jednog slatkog žestokog plavookog suparnika u raspravi izvukao jasno i glasno ''Wow! Stvarno sam impresionirana.'' prije nego ponovo povrati kontrolu nad svojom naizgled arogantnom i hladnom površinom.
Nekad želiš da prestanu, nekad bi htio da traju vječno, ali istina je da zapravo nisi ti taj koji ima pravo na takav izbor, ti si tu da ih živiš, da ih osjećaš, da te zabole i ostave ožiljak i da, u rijetkim trenutcima kad si baš sasvim iskren prema sebi, priznaš da ih nikad, ali baš nikad ne bi mijenjao. Samo knjiga pruža tu privilegiju da odmah pročitaš zadnju stranicu i vidiš sviđa li ti se završetak, ponavljam, završetak, ne ishod. U životu trenutke samo skupljaš i pokušavaš od njih složiti najljepšu moguću priču u nadi da će se baš tako odvijati, a svaki novi trenutak tjera te da se malo zamisliš i pronađeš način da ga uklopiš u tu svoju priču. Sve to mi je islo od ruke...Al sad ne ide,,,
Prijavite se da biste objavili novi komentar
A to shto ti ne ide je detalj samo jedne velike slike na kojoj ces imati osmeh i bore oko ochiju .
Tada ces samo zadovoljno uzdahnuti i u sebi "sebi"priznati da ne bi promenio nista .
Da nije tvoj zhivot knjiga lakog shtiva predvidjena za svaku "shushu".
iz petnnih zila ja bi rekao posto ne znam dal imam dusu..
;)