Teslio

Kad sam bila mala djevojčica sanjala sam karijeru i dijete. Muž nije bio nikako u mojoj predstavi o "<lang>happy forever after</lang>".  I nije krivo dramatično djetinjstvo. Naprotiv, moje djetinjstvo je bilo kao najljepša bajka u koju sam vazda pokušavala da pobjegnem kad god su me pritisnuli problemi svijeta odraslih... jednom kad sam odrasla.

I imala sam ja ljubav, onu zamisljenu, jos uvijek mu pamtim lik, i cekala sam da dodje da me "spasi" kao u bajkama i odvede u drugu jos bolju bajku. Ali taj princ je trebao da bude drugaciji od tadasnjih princeva i nasa zejednica nije ni po cemu licila na tadasnje primjere zajednice izmedju muza i zene. Trebalo je da bude nesto carobno i jos ljepse od onoga sto sam imala u kuci i sto sam dobijala od familije. Sve ostalo je izgledalo kao trampa na nizem nivou.

Ali, princ nije dosao...iako sam mu uvijek, bas uvijek sipala "caj" u soljicu i cuvala praznu stolicu pored mede i lutke dok sam se igrala "tea party". Medo i lutka su zavrsili negdje u ormaru, da predju u uspomenu, sto i stolice na smecu, snovi nestali. I trampila sam snove za ono sto je bilo isto svima.

Udala sam se za obicno, svakodnevno, cak ni slicno sto sam vec imala. Mnogo mnogo nize....sada mi se cini da nije nikada ni licilo na ljubav mada su me svi ubjedjivali da jeste a ono u mojoj kuci je bila iluzija i zavaravanje.

I povjerovala sam...i usla sam u svijet obicnih...

Ali, jednom kad te vilenjaci uspavaju i jednom kada ugledas svjetlost bajke, ti to vise nikada ne mozes zaboraviti. I onda se uporno trudis da stvoris ono sto nekada imade i nekada vidje...i ides, guras, izmisljas, mastas, igras predstavu, ali gadja te smijeh...

I onda suze, neizbjezne, slane i gorke i pad za padom do dna. Malko se pridignem na laktove, ponekada cak i zakoracim smjelo i opet udarac u ledja podmuklo i opet licem u prasinu.

I tako godinama...dok ne izgubih sebe da bih bila ono sto bi on volio...ali me nikada nije zavolio. Kako god da sam se mijenjala, nesto nije valjalo. I onda poceh da se gusim, da se okrecem u mjestu kao pas kad trc za svojim repom jer je zbunjen. U dusi vrisak, prigusen a htjela sam da vristim iz sveg glasa, dok me grlo ne izda i dok ne izgubim dah...

"pustiiiii me da diseeeemmmm"!!!!!!

I onda zakoracih, napolje, iz kuce koju sama podigoh, zaplakah kao nikada ranije, ali ovaj put suze su bile da ciste, da skidaju smece i talog tuge.

Sada cesto prodjem pored kuce dok setam  i ne osjetim nista, kao da me nikada tamo nije bilo...jer me nije ni bilo. Jer mi dusa bila silovana, jer mi tijelo bilo unakazeno, jer mi vjera bila oteta, jer mi zrak bio zavrnut na minimum, jer MENE nije trebalo da bude...

Ali, IMA BOSNE, kako kaze Pejakovic, i bit ce je...samo dok je nadjemo na mapi...a sve je veca...I dise, o kako dise dok raste i posmatra svijet oko sebe slobodno a ne kroz trepavice.

Ima "Bosne" dragi moj i bosa je i gladna je i prkosna je...i uvijek ce je biti koliko god je takvih zaprljaju i pregaze...

Rekoh li vam da sam kao mala sanjala karijeru i dijete...i jednog sto nikada nije dosao...